Posljednji kovač u Požeštini: Kuje sve, od lemeša do mačeva (video)

FOTO: Aleksandar Grlić

ZANATI KOJI IZUMIRU

Posljednji kovač u Požeštini: Kuje sve, od lemeša do mačeva (video)

26.01.2014. | Aleksandar Grlić PREGLEDA: 20623

"Nema kruha bez motike, odnosno u mom slučaju nema kruha bez čekića" - kaže Josip Čavajda, 33-godišnji kovač iz Jakšića i posljednji u Požeštini pored još nekoliko starih majstora. On je jedan od rijetkih mladih koji odabiru ovaj posao.

- Ima još par kovača, ali to su stariji ljudi kao i moj tata, oni će moći kovati još koju godinu i to je to. Nas mladih kovača u okolici ima malo.




Kod njega je presudnu ulogu u izboru zanimanja imao upravo otac.


- U obitelji imamo sklonost radu sa željezom. Tata je radio u ljevaonici. 1989. godine je ostao bez posla i pomalo oštrio noževe te proizvodio satare kod kuće. 2004. godine smo otvorili obrt. Ja sam imao 9 godina kad je on to krenuo raditi, od malih nogu sam blizak tom poslu. Završio sam prvo smjer "obrađivač odvajanjem čestica". U razredu nas je bilo 22, ne znam da danas petorica radi u struci. Posao je dosta zahtjevan, prljav i nema puno novca u tome - pojašnjava nam Čavajda.



U svojoj radionici izrađuje tako kvalitetne satare da ne otupljuju ni nakon udaranja o čeličnu cijev. Tu su i maklje, kosiri, škare za pečenje, ali i mačevi i "lijek za punicu i svekrvu".

- Najviše kujemo lemeše za plugove, rijetko nekome treba kakva karika. Neobičniji zahtjevi su mačevi koje izrađujemo po narudžbi. Uglavnom su to privatne osobe, rijetko viteške postrojbe. Sad sam imao jednog Našičana, vlasnika seoskog gospodarstva. On bi malo kraći i sjajniji od ovog rustikalnog što imam. Ima internet stranica gdje ima raznih mačeva pa ćemo vidjeti što bi htio. Kad izrađujem mač proučimo stare tehnike izrade, ako treba nabavimo i neki poseban alat. Ako je nešto preskupo i ne bi imalo smisla onda kažem: "Ne možemo tako, možemo ovako", dogovorimo se. Lijek za punicu i svekrvu smo napravili iz zafrkancije, to je bila tatina ideja - uz smijeh nam pokazuje napravu koja ipak služi samo za pokazivanje po sajmovima.



- Za majstorski ispit sam pravio svijećnjak, trebalo mi je četiri sata. Sve je ručno rađeno. Pokazali su mi sliku i rekli to treba napraviti. Dobiješ komad lima, nacrtaš ga. Ako trebaš nešto željeza, biraš ga. Polažete pred dva starija majstora, stručnjakom za zaštitu na radu i inženjerom strojarstva. Taj dio sam polagao u travnju, ali imate još i stručni dio, zaštitu na radu, nije to samo jedan ispit.

Josip kaže da nije "sjajno i bajno", no da se može živjeti od toga, što dokazuje i to da su opstali kao obrt 10 godina. Zaposlio je i susjeda.

- Živi se. Da je to nešto "sjajno-bajno" ne bi nas zapalo, ali deset godina iz mjeseca u mjesec plaćamo doprinose i obveze. Ispočetka je teško dok ne steknete naviku da morate prvo namiriti sve obaveze kad dobijete novac jer on nije vaš. Tek onda uzmeš nešto za sebe. Prvo posao, a tek onda hlače, majica... Kad sam radio u jednoj građevinskoj tvrtki, onda se znalo koliko se odradilo i onaj zadnji tjedan pred plaću nikad da dođe, a sad kad si poslodavac pitaš se: "Zar već?". Da nemamo ovo što imamo, ne bih se danas odlučio ulagati. Uložio sam 25 godina života i 10 godina obrta. Oštrenje noževa košta pet kuna kao i prije 25 godina. Prije tri godine kila koksa je bila dvije kune, a sada je šest. Puna kanta Jupola košta 90 kuna, kad istresem četiri na kovačku vatru spalim ih samo tako. 360 kuna spalim na brzinu.



- Imamo i stroj za kovanje, opet budeš slomljen zbog silnih vibracija, a kujemo i ručno. Onda si još nađem i vremena s djecom provozati se biciklom. Kad moram kositi travu ili održavati voćnjak, meni je to opuštanje, "kišna glista", milina. Stjepan ima sedam godina, a Petar će sada pet. Dođu oni tu, ulete i većinom naprave pizdariju. Razigrani su dečki, moraš paziti jer uvijek nešto stepu. Koliko puta uzmu neki alat i više ga ne možemo naći, pa moram kupiti drugi.

Pored svih industrijskih proizvoda opstaju jer nude kvalitetu i puno rade. Josip kaže da ovo nije posao za svakoga no on ga voli. Sumnja da će biti još mladih kovača, no nada nije potpuno zamrla.

- Svidjelo mi se kad su došli roditelji iz trenkovačke škole s djecom. Tata je pokazivao djeci kako to ide od početka do kraja pa smo kovali ručno i na stroj. Djeca koja su inače zaigrana , bila su tako mirna. Roditelji su rekli da su ostali "paf" i gledali koliko im je to bilo interesantno - ispričao nam je najmlađi kovač u Požeštini.








Tagovi: josip čavajda, kovač, zanat